Osvit mraka
četvrtak, 19.03.2009.
Ratniku sudbina
Više duši mojoj mraka,
neg' se krvi napi vraga.
Više duši mojoj jada,
više no ikad dosada.
nedjelja, 15.03.2009.
Mračna težnja, svakom
Slika: mrak struji mrakom. Mi kao ovce sjedimo u tišini,
i samo se divimo svijetlu i plamenu u visini,
ne znajući da nema mraka ne bi bilo niti svjetla,
ne znajući što ta rečenica znači, samo čekamo pijetla.
Ali sve je to iluzija, sve je to teror institucija i sveopća konfuzija.
Jedna svijeća bije sav mrak ovog svijeta,
ali ne znajući tko stvara plamen, ostaje nam samo pieta.
Oni koji kažu mi, uzmi svijetlo, ti su najveći igrači.
Oni su koji lažno stvoriše svjetlo, oni su ti igrači mračni.
Ali sve je to iluzija, sve je to teror institucija i sveopća konfuzija.
Ideali i zvjezde, tome teži dijete moje,
rekoše mi bijeli uzori moji, rekoše mi crne odore: TO JE!
Pitanje, sad pred svitanje, ostaje je li i to manipulacija,
jesu li i oni prostitucija, ili su potpali pod teror institucija.
Ali sve je to iluzija, sve je to teror institucija i sveopća konfuzija.
četvrtak, 12.03.2009.
Gradski notturno
Park
Tvoj šapat u tišini...
Topli dah tvoj u blizini.
Gorde zvijezde naše u silini,
sjaje toplo u visini.
Osjećam se tako sijedo što još uvijek razmišljam tako sjetno, što se osjećam tako bijedno mnogo, i previše puta, tjedno. Ne znam više je li ičeg vrijedno, što se i dalje osjećam žedno, a osjećam da sam već dotaknuo to dno. Žedno velim, o da – žedno, za svim našim zvjezdama. Pa jesam li se ja uopće osjećao nakon tebe sretno? Ijednom?
U ovom mračnom zavijutku, dao bih sve da ne moram biti u ovom mračnom trenutku. Da te mogu dozvati, pa makar i krotku, da ti vidim meko lice, glatku bijelu ruku, pomirisat tvoju meku mirisnu kosu; nešto, barem nešto! da ublaži ovu muku, ovu strašnu gradsku vrevu i gradsku buku, da živim i ja malo u tvom mekom zvuku i vječnom vjeku.
Kažu mi, ne brini! Vrijeme sve liječi. I nisu u pravu. Ali kad tebi nikako neću moći nikad prijeći, patim s ove strane, tu u mračnom parku u ovoj proljetnoj noći, sam, potpuno sam u svojoj samoći, i razmišljam je li vrijeme već za poći, ili ćeš mi napokon ove noći doći. I znam da ti nikad neću moći u potpunosti prijeći (ta pišem!), i da ovo ne zvuči lijepo koliko te anđeli hvale pjevajući, ali ipak, ipak ti šaljem ove glupe riječi.
Sjedim sam u tišini...
Razmišljam o tvojoj milini.
Srušene zvijezde moje u daljini,
sjaje hladno u visini.
