Osvit mraka
četvrtak, 12.03.2009.
Gradski notturno
Park
Tvoj šapat u tišini...
Topli dah tvoj u blizini.
Gorde zvijezde naše u silini,
sjaje toplo u visini.
Osjećam se tako sijedo što još uvijek razmišljam tako sjetno, što se osjećam tako bijedno mnogo, i previše puta, tjedno. Ne znam više je li ičeg vrijedno, što se i dalje osjećam žedno, a osjećam da sam već dotaknuo to dno. Žedno velim, o da – žedno, za svim našim zvjezdama. Pa jesam li se ja uopće osjećao nakon tebe sretno? Ijednom?
U ovom mračnom zavijutku, dao bih sve da ne moram biti u ovom mračnom trenutku. Da te mogu dozvati, pa makar i krotku, da ti vidim meko lice, glatku bijelu ruku, pomirisat tvoju meku mirisnu kosu; nešto, barem nešto! da ublaži ovu muku, ovu strašnu gradsku vrevu i gradsku buku, da živim i ja malo u tvom mekom zvuku i vječnom vjeku.
Kažu mi, ne brini! Vrijeme sve liječi. I nisu u pravu. Ali kad tebi nikako neću moći nikad prijeći, patim s ove strane, tu u mračnom parku u ovoj proljetnoj noći, sam, potpuno sam u svojoj samoći, i razmišljam je li vrijeme već za poći, ili ćeš mi napokon ove noći doći. I znam da ti nikad neću moći u potpunosti prijeći (ta pišem!), i da ovo ne zvuči lijepo koliko te anđeli hvale pjevajući, ali ipak, ipak ti šaljem ove glupe riječi.
Sjedim sam u tišini...
Razmišljam o tvojoj milini.
Srušene zvijezde moje u daljini,
sjaje hladno u visini.
