Osvit mraka
ponedjeljak, 09.03.2009.
Razmišljam o tebi
Zvjezdano nebo.
.
.
.
Ono ostaje u trenutku, prekrasnom trenutku (sada!)
Kada u nama blijedi svaka nada,
tada kada trenutak smrtnu ranu zaboravu zada.
Osjećam je.
Osjećam travu glatku i rosnu; osjećam je visoku i zelenu;
(tamna i tamno) tamnu zelenu na vihoru laganu
kako, poput šapta, prolazi kroz ljetnu, tužnu noć.
Osjećam tebe, i kapljicu rose na tvom suknu.
Kao što i sada osjećam silne noći,
a ti i ja, mi venemo u samoći!
Dijeli nas razdor, razdor velim, koji nitko ne može prijeći,
a ja ipak tebi opet šaljem neke riječi.
Glupost li je to možda; je li to sada samo sjeta puka?
Čuješ li ti uopće zvuka ovog muka moga, koga
nitko drugi ne čuje.
No ne brini za me, moje rane sada druga liječi,
a i njezin je pogled dječji, i s njom se isto može leći,
a ja ipak tebi opet šaljem neke riječi,
i dalje...
Si ti. Ti ostaješ srž moje čežnje i muza moje krivnje,
i u svako svitanje, postavljam sebi uvijek isto pitanje
- zašto javu zamjeniše sanje.
I njihove su oči isto lijepe, a tijela topla i meka,
pa ipak uz njih nema do muka,
i dalje...
Osjećam je.
Osjećam travu glatku i rosnu; osjećam je visoku i zelenu;
(tamna i tamno) tamnu zelenu na vihoru laganu
kako, poput šapta, prolazi kroz ljetnu, tužnu noć.
Osjećam tebe, i kapljicu rose na tvom suknu.
